субота, 24. јануар 2015.

Zašto pada kiša

Gore, visoko, visoko na nebu ima jedan veliki oblak. Na njemu živi jedna baka koja ima veliku baštu sa puno, puno cveća. Ima i kućicu od kolača, puno životinja i svaki dan pije čaj sa drugaricama. A cveće Jano svo šareno, ima male cvetiće crvene i velike zelene sa bodljicama, ima i puno drveća – jabuka, trešnjica, baš svo drveće ima tamo gore.

Baka zaliva cveće Jano, kao ti kod nas na terasi. Uzme žutu kanticu, sipa vode i krene redom – ljubičice, muškatle, cvetak-zanovetak, zumbuli i ruže, kaktusi i dinje i pomorandže, sve redom zaliva. A cveće se raduje i peva joj pesmicu, to se dole kod nas čuje kad šušti vetar u drveću. Pa miriše sve gore u oblačku, i taj miris je mnogo lep, kao kolači kad ih ispečemo.

Dok zaliva cvetiće i voćkice razne, baka malo prospe i po travici, da bude mekana. A onda ta voda prođe kroz oblak i pada kao kiša Jani na glavu, baš šašavo, jel' tako? A Jana stane i pusti kišicu da je kvasi, ako je toplo napolju, ako nije onda trk unutra na toplo i meko. Ili uzmeš činijicu pa staneš na prozor i skupiš malo kišice da zalijemo i mi naše cveće, i kažeš „hvala bako što si pustila kišu, baš je lepa i miriše“.

Ili kad pada sneg – e to je tek urnebes, sneg pada tako što baka pravi kolače od belanca, ono belo u jajetu, pa kad ih izvadi iz rerne duva po njima da se ohlade, a ono višak pada na zemljicu dole i pravi se sneg.

Možeš i ti njoj da pošalješ nešto, bezveze da ti ona svašta da, a ti njoj ništa – možeš na balon da zavežeš neku sličicu ili malecku igračku i pustiš da ode gore kod bake. Ima silno da se obraduje, ko još ne voli poklone!

I tako Jano, ima tu još svašta, znaš. A ti si se umorila, igrala si se puno i padala je kiša, spava se mojoj maloj devojčici koja je puna velikih želja, kao nar košpica, tako je puna veselja. Laku noć cvetiću moj.


Čiča miča i gotova priča, spavaj Jano.

среда, 21. јануар 2015.

Šargarepa pošla da traži sreću

Bila mala šargarepica, jeste i mama i tata šargarepa, ko je još lud da nema roditelje šargarepe. I ta mala šargarepica je bila puno vesela devojčica, svašta je umela, čudo jedno, umela je na primer da preskače po tri mini i mini na podu, ili da kaže gde ode sunce kad padne mrak, sve isto kao ti Jano, jeste. A leeepaa, baš leeepa – pa kao i svaka šargarepa. I mama i tata šargarepa lepi i narandžasti, čudo jedno.
E tako ta mala šargarepica lepa krene jednog dana u svet da traži sreću, kao teta Lidija kad je bila mala pa stigla čak do prizemlja. Kako to već ide kad kreneš da tražiš sreću, spakovala je u crvenu maramu sa belim tufnama sve što šargarepi može da treba na dalekom putu – smoki, miki i mini i majcu ako se uprasi. Zavezala maramu, okačila na štap pa na put, nema, mora da se požuri, neće sreća sama da dođe.

Krenula lepo pešice, stigla do neke livade, a tamo čitava družina leptirića, silno se obradovala šargarepica! Koliko se samo igrala sa njima, jurili se tamo-vamo, ma šou su pravili, mnogo zabavno bilo. Spakuje ona njih u maramu pa na put dalje. Kraj potočića neko lepo cveće, miriše šargarepica pa joj se u glavici vrti od miline, ne da je lepo Jano i mirisno, ma milina! Spakuje i cvetiće.

Naiđe na neko brdašce, na njemu trava zelena i mekana, valjala se šargarepica po travi, sve meko i mirisno, misli se šargarepica “nema ništa lepše na svetu!”, skupi i malo travice u maramu pa reši da se vrati kući, računa teška joj marama, a ona ipak samo mala devojčica.

I stigne u svoju sobu, već pao mrak, ugasi svetlo, legne u krevet, pusti leptire iz marame, a oni lete u krug i pevaju tiho “džun gale-gale-ga”, zuje u šarenim bojama i lepeću krilima. Prospe cvetiće iznad glavice, ono miriše i smeši se. Pokrije se mekanom travicom i zaspe nasmejana i srećna, vidiš Jano, našla šargarepica sreću, svaka čast, baš je prava carica!

Čiča miča, gotova priča, spavaj Jano.

среда, 14. јануар 2015.

Jedno učenje za Janu

Nikad nemoj drugima da sipaš u tanjir, umeju to ljudi sami. Ili da kriješ nešto od jednog da daš drugome, to usitnjava dušu.

Isto, jako je važno da se smeješ stalno, kao što tata ume i kao što mama pokušava. Tako si zdrav i miran i baš te briga. Broj do šest, pa onda gruni svom silinom ako je još ima, jer tek tada je ona prava. Ne povlači se, viči glasno da te ceo svet čuje, ali i razume - zato viči kao prava devojčica, ne kao lav iz šume neki. 

Grli se i ljubi se, ko to ne ume taj nema pojma. I deri se "vooolim te" i deri se "nema šanse" budi jak mali lavić. I pusti ljude da ćute, a ćuti i ti ponekad, tako budeš tiha i onda smisliš nesto lepo ili smešno ili tužno. Ne mora sve da se kaže Jano, nekad ti je krivo, a nekada pravo, ipak svejedno se smeješ i čekaš trenutak da ćapiš to što želiš, ili ne čekaš nego dođe samo, svejedno je - važno je da se smeješ. Ne broj pare i ne misli šta ćeš sutra da ručas nego se veseli, igraj-pleši i shvati da je radost u tome, da je sve ostalo bez veze. I ne misli o toplom, hladnom, šta je visoko, a šta nisko, tako rade mali ljudi patuljci, a ti si moja velika devojka.

I stalno radi nešto, uči, crtaj, pevaj, preskači ogradu, ako sediš onda ume da bude dosadno, a to je tek bez veze. Budi dobra i uvek daj nešto što ti ne treba, ili ti treba, a možeš bez toga. Kad izađeš na ulicu, digni glavu visoko, ispravi se kao general (tako je govorila baka Mila, jedna divna žena) pa tup tup nogicama i tako možeš na kraj sveta. Uvek pitaj decu "kako si", "šta radiš", "kako se zoveš" i kaži i ti njima, svejedno da li te pitaju ili ne, važno je da se priča, da se druži i da se smeje zajedno. 

I čuvaj svoju sestricu Unu i brani je kao ona tebe od onog dečaka, pa kaži "beži tamo, mi smo sestre" i nema šanse da vas neko stigne, kad ste super heroji, jel' tako?

Eto ti Jano, a sad daj zagrljaj, tu su i životinje - Miki i Mini, evo je i velika Mini, svi su došli kod Jane u krevet da spavaju i da se čuvaju i druže. Spavaj moj jazavcu mali.

Čiča miča i gotova priča, spavaj Jano

недеља, 11. јануар 2015.

Put oko sveta za dva dana

Kad malo porasteš Jano, ići ćeš u Ameriku. To je veeelika zemlja, ima puno prerija (neka velika livada sa tršavom travom) gde lisice trče slobodno, a ti putuješ na konju. Možeš da uzmeš malog konja, ponija, ako ti je tako lakše, samo ponesi puno sendviča da ne ogladni konjić.

I kreneš ti tako po Amerikama, điha điha đihaha, kroz preriju, sretneš Indijance - ljude sa šarenom odećom koji stalno pevaju, divni neki ljudi. Pa ti daju malo soka u kamenu čašicu, sve je kod njih naopako i lepo. I tako Jana putuje po veelikoj zemlji, već se gasi sunce, a ti se smestiš kraj velikog kamenjara nekog i gledaš kao se sunce crveni, konjić već zaspao, grickaš slamčicu, trepćeš i misliš se gde ćeš sutra. Kad se sunce probudi, ustanete i konjić i ti, doručkujete jaja na vatrici (daš i njemu, puno je gladan) pa na put dalje.

Stigne Jana u maleni grad u prašumi Amazon, sve crvči od vrućine i pesme i miriše na kišicu, bućneš se u reku, pliiivaš daleko daleko i hooop eto te u Rusiji, to je tek velika zemlja, a tamo imaju predivan voz - zove se Transsibirska železnica. Velika neka reč, ali vredi - uđeš u voz, utopliš se će
bencetom (konja parkiraš kod životinja drugih, dosadno njemu kod tebe u vozu) i gledaš kroz prozor. Tu-tuuu polazi voz, napolju sneg prekrio krovove kuća, toliko je hladno, a tebi toplo, naručiš čaj i platiš iz mini maus torbice, ponela si da ti se nađe. Pa kroz prozor dalje idu velika stabla drveta, široka kao dva ringišpila, pa neka deca trče za vozom, gađaju te voćkicama, a ti ćapiš jednu kroz prozor i smeješ se sa njima.

Odspavaš malo, a kad se probudiš - imaš šta i da vidiš. Voz stao da napravi pauzu (puno se umorio) i svi izašli da se kupaju u nekom roze jezeru, jedu ljubičaste jabuke, zelene lubenice, crvene banane, sve nekako šareno i šašavo. Pita se Jana gde je stigla, izvede konjića iz vagona kad na nekoj tarabi piše "Brazil", neverovatno! I tu plešeš sa onim šarenim ptičicama što smo ih gledali večeras, igraš i smeješ se, sve je toplo i meko, umorila si se već princezo bebo, dug je to dan bio, svašta si videla i sada hoćeš da spavaš, jel tako bebana moja?

Čiča miča i gotova priča, spavaj Jano

субота, 10. јануар 2015.

Devojčica (baka) Zorica

Bila jedna devojčica i zvala se Zorica. Živela je na selu i često čuvala ovčice, sedeći na drvenoj tronošci. Volela je puno da čita, Žil Verna - Put u središte Zemlje, Družinu Pere Kvržice, a omiljena knjiga joj je bila Grof Monte Kristo, to je neki opasan mornar. Dok je čitala i čuvala ovčice ili krave, brala je cveće i stavljala u salvetu pa tako beležila stranice. Imala je dve duge kike, nije volela da ruča, ne znam zašto Jano, to je bila neka čudna devojčica. 

Njena mama zvala se Pauna i bila je topla i mekana, tkala je ćilime, imala puno drugarica i blago se smešila. Njen tata, Radovan, bio je strašni lovac, debeo i nasmejan, sa plavim očima i tršavom kosom. Lubenicu je razbijao o prag kuće i davao deci da jedu komade, da se umusave načisto, uvek glasan i rumen u licu, umeo je divno da zagrli valjuškastim rukama. Imala je devojčica Zorica i seku Desanku i uvek joj je davala svoje slatkiše, jer sestrice sve dele.

Isto kao i ti Jano, i Zorica je spavala sa mamom i držala ruku u nedrima da joj bude toplo i mekano, i isto kao ti je bila prgava mala devojčica. A kad je malo porasla išla je u školu i bila dobar đak, lepa jedna devojčica koja je sve ljude volela. Pa je joooš porasla i rodila dve male devojčice, kao mama tebe, i uvek ih je samo mazila, čuvala i štitila, pričala dugo i lepo sa njima. Ta devojčica Zorica je bila divna mama, znaš li koliko Jano, ne mogu da se setim jednog trenutka kada nije bila samo - dobra. Te njene dve devojčice su opet rodile curice - Marina tebe, malu Janu, a teta Lidija Unu i bebu Sofiju. 

I znaš šta je važno Jano, devojčica Zorica nikada nije vikala na svoje ćerkice, jer se deca samo maze da porastu dobra i velika, da čitaju knjižice i presuju cveće u koricama, baš kao tvoja baka Zorica.

Čica miča i gotova priča, spavaj Jano