Mali,
debeljuškasti oraščić pošao jednog dana u grad da kupi pantalone. Išao je sutradan
na neki rođendan pa je hteo da bude baš lep. Već je našao košuljicu i mašnu i
šešir, kupio je i čizmice lepe, samo još nije imao nove pantalone.
Seo u auto, vozio
levo i desno, stigao do prodavnice kad tamo – gle čuda, nema pantalona! Kako je
to moguće Jano, gde su nestale? Gde mogu da budu, hm? Malo se rastužio pa pita
tetu prodavačicu „teto, pa gde ja sad da nađem lepe pantalone, moram na
rođendan, a i svi će da budu lepi i čisti sem mene?“ Kaže teta „ne brini
oraščiću, čula sam da je meda kupio dva para, možda ti on pozajmi.“ I šta će
oraščić da radi, opet sedne u auto i vozi daleko, daleko ka medinoj kući. A
meda živi baš daleko, kao dva puta peške do igrališta, toliko čak daleko. Dok
je išao ka medi, pojeo je kesicu smokija i popio sok, da mu bude lakše.
Već je skoro pao
mrak kad iza brdašca ugleda oraščić medinu kuću. „E pa našao sam te medo, gde
si čak kuću stavio!“ (Oraščić se malo ljuti, mogao je meda da bude i u
komšiluku baš, kao Bilja i Mila...) A medina kuća sva okićena i sija kao
sijalice na našem prozoru. „Oraščiću stari druže, dobrodošao! Baš sam ispekao
kolače, ajde da ručamo!“ Obradovao se silno meda što ima goste, ko još može da
ne voli goste. Oraščić se nasmejao i bilo mu žao što se ljutio na medu.
Ručali su kolače,
medo svaka čast kako su ukusni, i pili mleko i pričali i smejali se dok skroz
nije pao mrak. Kad, seti se oraščić da traži pantalone – „Medo, druže stari,
idem na neki rođendan, da nemaš pantalone neke lepe, da mi se slažu uz mašnu?“
Kaže meda „Kako da ne, evo za tebe ove plave sa zvezdicama, ima da budeš
najlepši!“ Kako se obradovao oraščić, pa ih probao i stao na ogledalo i okretao
se u krug, kao ti kad ti Una dala čizmice. „Hvala ti medo, baš si pravi drug i
puno te volim“, rekao je oraščić i onda su zaspali, a sutra kad je otišao na
rođendan bio je najlepši i najsrećniji oraščić na svetu.
Čiča, miča i
gotova priča, spavaj Jano
Нема коментара:
Постави коментар